Thailand

SAME, SAME BUT DIFFERENT
Autor: Sead Šašivarević

“Pazite se, tamo na ulici vade bubrege”, bile su riječi prijatelja koji me je ispratio na put.

Pohranjujući tu polušalu u mozgu u folderu Tajland, zajedno sa ostalim prepričanim predrasudama, oprezno sam se i bez prevelikih očekivanja uputio put Bangkoka.

Nakon slijetanja na impresivni Suvarnabhumi aerodrom, koji godišnje preveze 45 miliona putnika, prvi i što će se kasnije ispostaviti i jedini šok koji sam doživio, nije srećom bio operativni već temperaturni.

U trenu sam zaboravio 2 stepena hladne Budimpešte i zimski outfit zamijenio majicom, japankama i bermudama. Na plus 35 tajlandske tropske klime mi tokom cijelog putovanja ništa više od toga nije ni trebalo.

Uspostavljen sredinom 14. stoljeća, Tajland je po uređenju ustavna monarhija na čijem čelu se nalazi Daddy, kako Tajlanđani od milja zovu svog Kralja. Prostire se na površini 10 puta većoj od Bosne i Hercegovine, dok ga naseljava 20 puta više ljudi.

Glavni grad i administrativno središte zemlje je Bangkok, koji je dom više od 9 miliona ljudi. Gotovo duplo više ih ga posjeti u toku jedne godine.

Dojam kojem se nisam mogao oteti jeste da se život tajlandske niže i srednje klase 24 sata u sedmici odvija na ulici i da apsolutno svi nešto rade. Kako je prema zvaničnoj statistici samo 0,8% radno sposobnih ljudi nezaposleno, takav dojam se čini itekako opravdan.

Od poznatih thai-masaža preko svježe cijeđenih ananasa i papaja, prženih škorpiona i insekata do pokretnih thai-food skalamerija u ulične biznise su uključene cijele porodice. Prizor kako recepcionerka pravi pauzu da nahrani bebu koja spava na podnoj prostirci iza pulta hotelske recepcije vam vrlo brzo postane sasvim uobičajen, kao i da večerate sjedeći u plastičnoj stolici na cesti usred haosa kineske četvrti.
Razmišljajući kako to smjestiti u naše okvire, najprikladnije mi se činilo zamisliti plastični sto i stolice uz samu cestu kraj sarajevske Vječne vatre dok se pored vas proslavlja plasman u Brazil.

U svom tom haosu, kojim savršeno upravlja neka nevidljiva ruka, ono što će vas pored nevjerovatnih pejzaža i izuzetne hrane najviše fascinirati jesu ljudi. Blagi, nasmijani, susretljivi i neodoljivo simpatični.

Da li je do meditacije ili je genetika kriva za njihovu smirenost, ne znam, ali za sve dane vožnje kroz saobraćajnu džunglu Bangkoka nisam čuo niti jednu sirenu, a kamoli vidio prepirke između vozača na koje sam navikao u našem dijelu civilizirane Evrope.

Put me je iz Bangkoka dalje odveo na zapadnu obalu na jugu zemlje do skrivenog dragulja, ostrva Koh Lanta. Ovo 30-ak kilometara dugo ostrvo se sastoji od dva dijela, Yai-ija (velikog) i Noi-ija (malog). Za razliku od razvikanih Phuket-a, Pattaya-e i Phi Phi ostrva, Koh Lanta pruža istinski odmor za dušu, penzionerski u pravom smislu te riječi - nepregledne bijele plaže, nasmijani topli ljudi, svježi ananas i kokosovo mlijeko.
Onako sarajevski željan sunca u kasnom novembru, Koh Lanta je na mene djelovala kao vitaminska infuzija. Slušajući Andamansko more kako zapljuskuje brašnasti pijesak, uhvatio sam se kako zaboravljam sve ovozemaljske probleme koji su tih dana punili svjetsku štampu. “Mister, Mister?”, probudio me je iz meditativnog stanja glas konobara restorana iz kojeg sam posmatrao impresivni zalazak sunca.
Nakon naručivanja jela i pića, uslijedilo je pitanje iz koje zemlje dolazim. “Bosniiiaaa, Bosniiiaaa”, pokušavao sam objasniti, već upoznat da me se primjenom tajlandskog rastezanja posljednjih slogova lakše razumije. “Bosniiiaaa, hm?!” Minuta kolutanja očima i onda pobjednosno: “Zeko, Zeko, Manchester City!” Yes, yes! Zeko, Zeko, Manchester City!

Nepuna dva sata je potrebno da se trajektom sa Koh Lante uplovi u Ao Nang, grad koji neodoljivo podsjeća na Makarsku. Barovi i restorani, ulice prepune ljudi, noćni život i ulična prodaja od ronilačkih maski do lažno brendirane tehnike. U bogatoj ponudi hrane, pored sveprisutnog McDonaldsa, naći će se i “Naša Raša” (Наша Russia) i halal riblji restorani. U provinciji Krabi gotovo više od trećine stanovništva pored budista čine muslimani koji uglavnom naseljavaju ruralne dijelove. Iz Ao Nanga je dalje long tailom, tajlandskom drvenom barkom, moguće posjetiti nekoliko zaista bajkovitih plaža poput Railaya i nacionalnog parka na ostrvu Hong.

Osam dana hedonizma na jugu Tajlanda okončao sam letom u kraljevstvo tigrova, fascinantni Chiang Mai, grad na sjeveru u kojem se sredinom novembra održavaju dva festivala: Yi Peng (dan punog mjeseca) i Loi Krathong. Oba na dane punog mjeseca u 12. mjesecu tajlandskog lunarnog kalendara. Yi Peng je festival puštanja svjetlećih lanterni u zrak, dok se Loi Krathong-om lijepo dekorirane svijetleće korpice puštaju niz rijeku. Lokalno stanovništvo u te korpice stavlja nešto novca, pramen kose i komadić nokta, moleći za blagostanje i oprost što prljaju rijeku. Ukoliko vam lanterna puštena u zrak s neba padne u dvorište, morat ćete do obližnjeg budističkog svećenika po pomoć, jer je to loš znak. Chiang Mai je najčištiji i najjeftiniji grad u kojem sam bio.

Kroz centar se u obliku savršenog kvadrata pruža riječni kanal kojeg sa ostakom grada spajaju mnogobrojni festivalski ukrašeni mostovi. 2 KM je cijena pola litre svježe cijeđenog soka od tropskog voća, 2,5 KM najskupljeg jela. Gradom kruže crvena taksi pick-up vozila koja na bilo koju adresu u gradu voze za 1 KM. Na periferiji grada se nudi jedinstveno iskustvo cjelodnevnog boravka u društvu slonova.

Ove simpatične grdosije će dozvoliti da ih se hrani, jaše i kupa u obližnjoj rijeci. Pored dobre hrane i odličnog provoda Chiang Mai nudi i izvrsne thai-masaže u krugu ženskog zatvora poluotvorenog tipa.

Koliko se god povratak u hladnu Evropu činio dalekim i nezamislivim nakon 18 dana nezaboravnog putovanja sletio sam u Budimpeštu. Na izlasku iz Mađarske me je graničar ljubazno na engleskom jeziku pitao odakle se vraćam. Na odgovor sa Tajlanda, uslijedilo je: “And how is it there?” Odgovorih na savršenom tajlandskom engleskom: “Same, same but different!”